Kako pristupiti djelu koje ne pruža baš ni jedan znak ohrabrenja? 

Susret s ovom kućom budio je u meni istodobno su­prot­stavljene osjećaje – poštovanje i potpunu odbojnost. Osjećao sam se kao da razgovaram s osobom koja je, možda s pravom, svjesna vlastite izvrsnosti – pameti, ljepote, vještine, svejedno. Postoji određena nepod­noš­lji­va lakoća kojom je kuća u Đakovu Lohera, Miškovića i Rajčića sjela u svoje okružje. Lakoća je to istovjetna onoj kojom prelijepa djevojka sjeda u novi razred, svjesna da je njena ljepota odvaja od običnosti razrednih kolega. Baš takvom lakoćom ova kuća sjedi na tratini, prelijepa u svojoj platoničnosti. Poput Hitchcockove ledene plavuše među slavonskim snašama. Naravno, ukusi su različiti – arhitektura nije izuzetak. No, ne radi se tu o ukusima.